Sjećanje na heroje Goražda : DOK JE I JEDAN OD NAS ŽIV GORAŽDE PASTI NEĆE !!!

Aprila 1992. počeo je rat u istočnoj Bosni: Foča je bila prva na udaru. Za njom su padali, jedan za drugim, ostali gradovi; jedinice bivše JNA, pomognute lokalnim srpskim stanovništvom i dobrovoljcima iz Crne Gore, pedantno su čistile svaki sokak, ulicu, selo…
Bošnjaci su bježali: ostaci onih koji nisu uspjeli i danas su u masovnim grobnicama. U Rogatici je 16. maja postavljena srpska barikada u centru grada, između zgrade Općine i hotela. Time je presječena i posljednja komunikacija Gornjeg Podrinja prema Sarajevu i ostalim slobodnim dijelovima BiH; kolone izbjeglica ostale su u Goraždu – prema nekim procjenama, oko 70.000 ljudi. U tom času na višegradskoj općini ostala je slobodna Međeđa, gdje su uspostavljene linije odbrane, Bošnjaci Pala kontrolirali su Gornje i Donje Bare i Hrenovicu, Fočaci su bili u Ustikolini, dio na Grepku, Čajničani su se branili na Trebeškom brdu, Rogatičani su uspjeli zadržati nekoliko sela…
Krajem marta 1992. Murat Imamović bio je na čelu Foruma građana Gora žde, koji je svakodnevno za pregova račkim stolom okupljao predstavnike SDA i SDS-a. Niko nije vjerovao da je rat moguć. Slavko Klisura, jedan od pripadnika Foruma, i danas je siguran da su prolongirali napad na Goražde bar mjesec dana, ali priznaje: “Tek kasnije sam shvatio koliko je to sve naivno bilo.”
Četvrtog maja, rano ujutro, počeo je opći napad na Goražde i sve okolne slobodne teritorije. Taj dan svi pamte. “Bio sam u Beogradu na Titovoj sahrani. Sjećam se tišine i ptica koje su se čule iako je bilo preko stotinu hiljada ljudi koji su išli u povorci. Četvrtog maja u Goraždu je bila nevjerovatna tišina. Ni ptice se nisu mogle čuti. Onda je počelo pucati. Rat je počeo”, sjeća se doktor Emir Frašto. Grad je odmah ostao bez telefona, struje, vode.

Abduselam Sijerčić Pelam priča: “Mi smo očekivali da se MUP-u stavimo na raspolaganje. Međutim, u MUP-u je bilo opće rasulo. Četvrtog maja u zgradi je bio samo komandir Ibro Merkez, koji je pisanom naredbom pod moju komandu stavio redovni i rezervni sastav policije. Skupljao sam čovjeka po čovjeka. Do tada sam bio komandant kriznog štaba MZ 1, dakle niko i ništa.” Treba reći da je i sam grad bio podijeljen: dio goraždanskih Srba odanih SDS-u, bio je u centru, u hotelu Gradina, a kontrolirali su i industrijsku zonu, iz koje su izvlačili zalihe i mašine.
Po gradu se pucalo iz teške artiljerije, a napad su pomagali avioni: opći pakao. Borbe na ulicama trajale su i danju i noću. Krug oko Goražda bio je zatvoren.
“Prvih mjesec dana rata uopće nisam vidjela mamu, iako ona živi u zgradi do moje. Pamtim 22. maj, kada su ušli u naše naselje. Upadali su u zgrade i odvodili ljude. Na naš ulaz nisu uspjeli ući jer smo ga bili zabarikadirali tako da ni mi nismo mogli izaći. Ja baš taj dan napravila pitu. Prvi put u životu. Potrošila sam dvije kile brašna, a bilo ga je i po podu. Ispekla hljeb, isto prvi put u životu. I sad vidim kako mu je bila lijepa hrskava korica. Tad je počelo pucati oko zgrade. Mi smo bili u podrumu, gdje smo imali jedan šporet na kome smo svi kuhali. Podrum je bio pun. Šutjeli smo i čekali. Pita se hladila. Prestalo je pucati. Otišli su. Teta Mulija je prva progovorila: ‘A gdje je ta pita?’ Svi smo se nasmijali”, sjeća se doktorica Vesna Nemec-Klisura.

Formiranje vojske Niko neće da govori o imenima: kako govoriti o pojedincima kad su svi bili jedno. Ali kako i pomenuti herojstvo rahmetli Ferida Dizdarevića kad su mu sad roditelji, žena i djeca na ulici. Deložirani su… Većina ipak najveću ulogu u tadašnjoj odbrani Goražda priznaje Abduselamu Sijerčiću, koji je komandovao na lijevoj obali, Mensuru Ćureviću Roki, koji je sa svojim borcima pružao otpor na desnoj strani Drine, i rahmetli Mehi Drljeviću, koji je branio Kopače. Komandant štaba Teritorijalne odbrane bio je Husno Hrapo.
Za borce i komandante toga vremena historijski datum je 13. maj, kada je održan sastanak na Posestri: bili su tu rahmetli Zaim Imamović, Pelam, Nedžib Bašić, rahmetli Mustafa Muratspahić, Musa Odžak, Ahmed Balić, Mujo Peštek… Već sutradan na Sadbi je uspostavljena komanda jedinice, a četiri dana kasnije stigla je zvanična naredba općinskog štaba TO o formiranju Prve drinske brigade, u čiji sastav su ušli Prvi bataljon sa Ilovače, Drugi bataljon, koji je imao sjedište na desnoj obali Drine u Sadbi, Treći bataljon sa područja Mravinjca, Vranića i Posestre, Četvrti bataljon iz Beričke kotline, Peti bataljon sa Orahovica i Šesti paljanski bataljon. Preživjeli borci tvrde da će historija pokazati da je to bila prva zvanično formirana brigada Armije BiH u Bosni i Hercegovini. Držali su pravac prema Foči.
Prvi i jedini komandant Prve drinske brigade bio je rahmetli Zaim Imamović. Samo u periodu kad nije bio prisutan (od 1. aprila do 1. oktobra 1993. godine), mijenjali su ga prvo tadašnji načelnik brigade Nihad Klinac, a potom nepuna tri mjeseca Rašid Sobo. Prvi načelnik štaba bio je rahmetli Hamed Hadžiahmetović, zatim Nihad Klinac, onda rahmetli Edin Prljača i na kraju Edin Fejzić.

Samo nekoliko dana poslije formiranja Prve drinske, također zvaničnim aktom OŠ TO Goražde, formirane su Trideset prva drinska udarna brigada na lijevoj obali, u čiji sastav su ušli i do tada samostalni rogatički bataljoni i Četrdeset treća na desnoj obali Drine, kojoj je pripojen Čajnički bataljon. Prvi komandant 31. brigade bio je Pelam, a načelnik štaba Midhat Drljević. Četrdeset trećom je komandovao Amir Reko Makedonac, a načelnik štaba bio je rahmetli Agan Imamović. Zamijenio ga je Junuz Herenda. Krajem maja formirana je Prva višegradska brigada, u kojoj su bili i borci iz Rudog, a koja je kasnije proglašena slavnom. Njen komandant bio je Ahmet Sejdić.
Ničija zemlja Tako je Goražde dobilo armiju, ali nedostajalo je vojnog znanja i još više oružja: samo dvadesetak posto boraca imalo je puške, a o artiljeriji tada nije bilo ni pomena. Zato su, kažu, četnici već u junu ‘92. napredovali: iz pravca Foče došli su do Osanice, Preljuče i Vitkovića. U samom Goraždu na desnoj obali Drine držali su Vranjsku mahalu. Od Čajniča su nadirali preko Kolijevki i Samara i bili zaustavljeni na Trebeškom brdu. Na Ustiprači je presječena slobodna teritorija Goražda i Višegrada, pa je iz Ustiprače tenkovska kolona magistralnim putem krenula prema Goraždu. Zaustavljeni su u Kopačima.

Rasim S. je svjedok: uz smijeh govori da su to jednostavno uradili, zapalivši puščanim metkom transportere koji su bili na početku kolone!? Tenkovi su se vratili. Osim boraca iz Kopača, u akciji su sudjelovali borci Selima Pleha, koji su bili na desnoj obali, te borci sa Trebeškog brda, kojima je komandovao rahmetli Ferid Dizdarević. Oni su na skeli prešli Drinu, oko dva kilometra nizvodno od Kopača. U ovoj akciji zarobljen je prvi PAT. Kasnije, tokom ljeta ‘92, samo su se branili, nastojeći sačuvati slobodnu teritoriju i zaštititi stanovništvo, dok su tek manje grupe najhrabrijih, neki danas kažu najluđih boraca, upadali u dubinu srpske teritorije i zarobljavali neophodnu municiju i oružje.
No, želja za slobodom je bila ogromna. Dva borca Prve drinske, iznervirani što neki vojno sposobni muškarci neće da se bore, upali su u Perjane i zavadili se sa kompletnim selom. Sutradan su žene došle pred komandu brigade da se žale. Jedan od pomoćnika komandanta je slučajno naišao u tom trenutku, jedva smirivši situaciju. Obećao im je da će krivce kazniti. “Pozvao sam ih na razgovor. Sjedili su pognute glave. Nisu ni pokušavali da se brane. Kritikovao sam ih i rekao im da mogu smatrati da su kažnjeni kad ne bude dva rova na Osanici.” Objašnjava kako nije mislio ozbiljno jer se radilo o dva rova na desnoj obali Drine koji su im zadavali dosta muke stalno ih držeći pod vatrom, a gotovo da im je bilo nemoguće prići. “Poslije samo nekoliko dana zvali su me iz komande”, sjeća se veselo ovaj oficir, “da mi kažu da Osanica gori. Ispostavilo se da ona dva rova više nema.”
Hrana je bila deficitarna od samog početka rata: gladovali su i borci i civili. Mevludin Ahmetspahić priča da mu je jedan od najtežih trenutaka bilo njegovo prvo ranjavanje. Ali ne zbog rane: “Brat mi je došao u posjetu i pitao sam ga: ‘Jesi li mi donio hljeba?’ Rekao mi je da ni oni kod kuće već mjesec dana nemaju ni mrve brašna.”
Te jeseni ‘92, uz pratnju nekoliko naoružanih boraca, žene i oni koji nemaju puške išli bi na njive zasađene žitom. Kretali su se isključivo noću i, dok bi borci čuvali stražu, rukama su čupali žito i trpali u vreće. Sutradan bi ga mljeli na mlinovima za kafu i tako dobijali dragocjeno brašno. Hvatali su stoku koja je lutala “ničijom zemljom”, ali dešavalo se da sutradan pred komandu dođe neki seljak koji je prepoznao svoju kravu. Odveže je i odvede.
Operacija “Krug” U priči o Goraždu nikako se ne može zaobići Hasan Turčalo Brzi. On je prvi uspio otići iz Goražda na Grebak. Put koji je on prešao, postao je Put spasa za Goražde, ali mnogi su na njemu stradali, iscrpljeni glađu i promrzli od zime. Mnogi su i poginuli od četničkih granata kojima je put redovno zasipan, a bilo je i zasjeda i minskih polja. Na početku je Put spasa koristila isključivo vojska kako bi u Goražde donijeli što veću količinu oružja i municije. Poslije su ovim putem išli organizirani konvoji u kojima je znalo biti i po hiljadu civila. Samo u jednom pravcu pješačilo se po 12-13 sati.

Pa, ipak, glad je bila sve veća. U granatiranom gradu se ginulo svakodnevno i komandanti su počeli planirati akciju spasa. Jedna od najznačajnih bitaka za Goražde je operacija “Krug”, koju su polovinom augusta 1992. godine izvele Prva i Trideset prva drinska brigada.

“Osamnaestog augusta izvukli smo sve snage i na lijevoj obali Drine, neposredno iznad grada, došli četnicima iza leđa”, sjeća se Pelam. “Doveli smo ih u okruženje. Kako je grad ostao nezaštićen, a bojeći se da oni ne krenu prema njemu, otvorili smo im jedan prolaz kojim su otišli u pravcu Rogatice.” Operacijom “Krug” oslobođena je kompletna goraždanska teritorija i dio općina Foča i Rogatica, a pod Pelamovom komandom je tada bilo 1.700 ljudi i 120 cijevi. U cijelom je gradu bilo ukupno oko 450 pušaka. Oslobađanjem lijeve obale zarobljeno je puno oružja, municije, ali i teškog naoružanja. Posljedica uspjeha na lijevoj obali, kada je akcija trajala 13 dana, bio je drugi dio operacije “Krug”: desna obala oslobođena je za samo tri dana.
Zajedno sa akcijama višegradskih boraca slobodna teritorija na Drini obuhvatala je tada 600 kvadratnih kilometara, a linija odbrane bila je duga oko 400 kilometara. Operacija “Krug” završena je 18. septembra. To je danas dan Bosanskopodrinjskog kantona.
U ratnim godinama Goražde je ipak živjelo: organizirane su večeri poezije, a ‘93. održana je prava mala olimpijada, koja je trajala desetak dana. Svaki grad je dao predstavnike za takmičenje u fudbalu, odbojci, rukometu, košarci, streljaštvu… Borci su dolazili sa linija kako bi odigrali utakmicu i ponovo se vraćali.
Već u novembru 1992. godine formirana je Istočnobosanska operativna grupa u čiji sastav ulaze sve brigade i Mješoviti artiljerijski divizion (MAD), koji je formiran zahvaljujući plijenu operacije “Krug”. Prvi komandant IBOG-a je Ferid Buljubašić, koji je sa grupom oficira došao iz Sarajeva. Sa njim su bili Dervo Harbinja, Ekrem Veljan, Enes Zukanović… Bili su to sposobni i vojno obrazovani oficiri.
Tajna i ofanziva Zima ‘92/93. bila je teška. Ljudi su bili fizički i psihički iscrpljeni. Injekcija za sve bila je uspješno izvedena akcija na Strmicu i Strugačinu. Zarobljene su velike količine oružja i municije. Međutim, već u proljeće ‘93. osjećala se napetost. Doktor Frašto kaže da to nisu bile informacije, nego se uvijek u zraku osjećalo da se nešto sprema i jednostavno su svi znali.
Potvrda novog, velikog napada na Goražde bilo je definitivno presijecanje Puta spasa u maju mjesecu. Samo dvadesetak dana poslije toga počela je ofanziva. Napadnute su slobodne teritorije Rudog i Rogatice. Snage Armije su u tom trenutku skoro bile stigle do višegradskog mosta, ali četnici su ih potisnuli i spojili svoje snage iz Višegrada i Rudog. Napadali su i iz pravca Foče, Pala, Čajniča i Rogatice. “Najteže je bilo vikendom”, sjećaju se preživjeli borci, “tada su bile najžešće borbe jer su dolazili plaćenici iz Ukrajine, Rusije, Rumunije, šešeljevci, arkanovci i Crnogorci. Znali smo to po dokumentima koje smo nalazili kod poginulih.”
Hiljade ljudi koji su već jednom istjerani iz svojih domova ponovo su bježali. Za dvadesetak dana agresor je zauzeo 208 kvadratnih kilometara teritorije. Civilne i vojne žrtve su bile velike. Avijacija je sve vrijeme bombardirala. U vrijeme ofanzive posebno su bile značajne bitke za odbranu Osanice, Crvenih stijena, Gradine, Jabučkog sedla, Brdarića.

Samo nekoliko dana prije početka ofanzive, u Goraždu je rođena Tajna. U bolnici bez struje, mrkloj noći bez mjeseca i zvijezda, rođena je preslatka bucmasta djevojčica plave kose i ljubičastih očiju. Tata Slavko se prije rata izjasnio kao Amerikanac, a mama Vesna kao Bosanka. Ali kad je babica popunjavala formulare, rekla je Vesni: “Kako ćemo pisati da je djevojčica Bosanka kad to ne postoji?” Vesna je bila iznervirana: “Kako ne postoji: ja sam rodila djevojčicu od krvi i mesa.” Slavko kaže da je jedno od pitanja koje ga je najviše u ratu nerviralo bilo: “A zašto si ostao u Goraždu?” Tajna i danas živi u tom gradu.

Ofanziva je trajala mjesec dana. Poslije toga za Goražde je uslijedio težak period. Bolnice su bile pune, veliki broj poginulih, municija istrošena, kao i zalihe hrane, a Grebak odsječen. I tada kreće akcija Padobran: iz aviona su na slobodnu teritoriju Goražda bacani paketi sa hranom i odjećom. Mevludin se sjeća: “Prvog juna 1993. bio je prvi dan Kurban-bajrama, a kompletno stanovništvo i borci Višegrada osvanuli su u gradu. Ironija je da su prvi paketi sa hranom bačeni na slobodnu teritoriju Višegrada isti dan kad je ona pala, a mi bili prisiljeni na povlačenje.”
U Goraždu je ostao ustaljen izraz da tražiti pakete sa hranom i odjećom koji su bacani iz aviona znači ići u “holtanje”. “Moja mama je u holtanje išla 35 puta. Jednom je uholtala vreću riže, ali ju je policija zaustavila i oduzela joj je”, sjeća se jedan borac. Kad je tek krenula akcija “Padobran”, vojska je nastojala da uvede neki red, ali je glad holtanje pretvorila u borbu za opstanak, pa se i od reda odustalo.
Nova ofanziva agresora pripremana je februara ‘94: “O tome smo imali obavještajne podatke koje smo slali u Sarajevo, u Generalštab, ali niko nas nije ozbiljno shvaćao. Smatrali su da bespotrebno paničimo”, priča Pelam.
Goražde neće pasti I onda, 26. marta, iz pravca Foče, Čajniča, Višegrada, Rogatice i Pala kreću žestoki napadi. Najžešći pritisci su na desnoj obali. Iscrpljeni, bez dovoljno municije i oružja, bez najobičnije protivartiljerijske municije, a uz velike žrtve, borci se povlače sa svojih položaja. Četnici dolaze do samog gradskog jezgra, do Drine, na samo 500 metara od bolnice, koja je puna ranjenih. Branioci se povlače i na lijevoj obali. Izgubljeni su Kopači i dio Pobjede. Jedna od najbitnijih odluka tadašnjih komandanata bila je da neće evakuirati bolnicu, već nastaviti borbe za desnu obalu.

“Prema podacima koje smo imali, na grad je krenulo 40.000 srpskih vojnika. U tom trenutku u Goraždu je bilo oko 50.000 ljudi. Od toga pet hiljada vojnika, a samo 20 posto je bilo naoružano”, sjeća se Pelam.
Oni koji su preživjeli pričaju: mrtvi se nisu imali vremena kupiti po ulicama, a leševi su bukvalno bili na sve strane. U gradu je pogođena svaka kuća, svaki ćošak. Ranjenih je na desetine. Municija se više ne dijeli okvirima, nego na komad. Rijetko koja puška ima 30 metaka. Radio Goražde, koje je cijeli rat bilo jedini izvor informacija, čita saopćenje sa potpisom Ferida Buljubašića, u kome on poziva sve vojnike i civile da napuste grad i počnu povlačenje. Nastaje opća panika. Srećom, ubrzo je sve demantirano. Zarobljeni predajnik borci Armije su na vrijeme uspjeli vratiti. Četnici su došli do grada. Dalje nisu mogli. Borci su posljednjim atomima snage pružali otpor. I danas tvrde da su tada samo u jedno bili sigurni: “Dok je i jedan od nas živ, Goražde neće pasti. Mogu ući samo kad nas sve ubiju.”

Nikad četnici nisu ušli u Goražde, ali su u maju došle snage UNPROFOR-a: “Nastaje specifičan period. Unproforci su nastojali da preuzmu dominaciju. Tražili su da im predamo svo oružje, na šta, naravno, nismo pristali. Britanci i Ukrajinci koji su došli imali su pristrasne stavove prema srpskoj strani, ovi posljednji pogotovo. Ukrajinci sa sobom donose šverc i prostituciju. Miješaju se putevi stranih obavještajnih službi. To je izuzetno težak psihološko-propagandni period i za civile i za vojnike.”

Borbe se nastavljaju, doduše manjim intenzitetom. Sve zalihe su iscrpljene. Ljudi su na granici psihičke izdržljivosti. Pomoći i svježih snaga nema. Oktobra ‘94. naredbom državnog vrha u Goražde iz Sarajeva dolazi grupa oficira na čelu sa Sulejmanom Vranjem i brigadirom Hamidom Bahtom. Bahto postaje komandant IBOG-a, koji je četvrtog februara 1995. godine transformiran u 81. diviziju. Ferid Buljubašić je vraćen u Sarajevo, a legendarni komandant Zaim Imamović poslan u Tarčin. Smijenjen je i Pelam. Ove promjene u Goraždu borci teško podnose: imali su do tada komandante koji su u akcije išli ispred njih, kojima su vjerovali. Tek je objašnjenje kako je Zaim Imamović izašao sa zadatkom da pokuša deblokirati Goražde izvana, donekle smirilo duhove.

Oficiri koji su došli obećali su pomoć. Ovaj put ona i stiže i to helikopterima. Period zatišja se koristi da se ukopaju linije oko grada. Svi koji su sposobni kopaju: grad je okružen tranšejama. Jedan borac kaže da mu je kopanje još uvijek najsvježija uspomena iz te godine, kao i vojnici UNPROFOR-a, koji su znali doći nakon njihovog cjelodnevnog kopanja i jednostavno zagrnuti sve što su oni iskopali
Krajem maja i početkom juna oko Goražda se ponovo grupišu srpske snage: nova ofanziva je na pomolu, a UNPROFOR je neodlučan. Četnici, koji su i do tada često posjećivali punktove unproforaca, jedan dan su jednostavno krenuli da ih preuzimaju. Vojnici ARBiH ipak uspijevaju preuzeti jedan od ključnih punktova: Biserna brdo. Oficiri koji su tada bili u štabu brigadira Bahte danas tvrde da je on donio ključnu odluku: ne čekajući početak ofanzive na Goražde, naredio je opći napad i agresor je otjeran sa svih ključnih kota. Oslobođene su Kolijevke, Samari, Tovarnice, Mujovo brdo, Kota 702. Paralelno se izvode i akcije na lijevoj obali, a napadnuti su i Kopači. Dio teritorija je vraćen, otupljen je napad na grad, a moral boraca je porastao. Srpske snage se preusmjeravaju ka Srebrenici i Žepi. U vrijeme ofanzive na ove gradove goraždanski borci su se ubacivali duboko u srpsku teritoriju, sačekivali jedinice i civile iz Žepe i Srebrenice i provodili ih do Goražda.

Zidari i borci U samom Goraždu sviću bolji dani: redovno dolaze konvoji sa humanitarnom pomoći u kojima je hrana, odjeća i lijekovi. Počeli su pregovori u Daytonu, koji u prvi mah nikoga u gradu nisu interesirali. A onda je potpisan mirovni sporazum. Više nije bilo ofanziva, granata po gradu, mrtvih, ranjenih. U Goražde je došla struja, voda, proradili su telefoni. I čekao se još veći napredak. No, stizala su razočarenja: borci su demobilisani, prognani nisu mogli u svoje kuće u Republiku Srpsku, posla nije bilo, mirnodopski život je postajao sve teži. I tek onda su ljudi počeli napuštati ovaj grad.

Komentariši