Pogledajte ratni snimak iživljavanja i napada novotravničkih Hrvata na “Tuzlanski konvoj spasa”/VIDEO/

Ni 24 godine od napada na “Tuzlanski konvoj spasa”, u kojem je ubijeno sedam vozača i još nekoliko učesnika, pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini još niko nije odgovarao.

U Tužilaštvu BiH su potvrdili da postoji predmet u vezi s napadom na “Tuzlanski konvoj spasa”, ali nisu potvrdili da je otvorena istraga. U Fondaciji “Istina, pravda, pomirenje” su pojasnili da je taj predmet “lutao” od Tužilaštva u Zenici do Državnog tužilaštva pa do Tužilaštva u Travniku, piše BIRN

Borci za pravdu su ogorčeni zbog postupaka istražnih institucija jer ističu da je napad na “Tuzlanski konvoj spasa” zabilježen kamerama kako stranih, tako i regionalnih medija. Krivcem zašto se to ne istražuje oni smatraju i bivšeg glavnog tužioca Tužilaštva BiH Marinka Jurčevića, koji je, prema njima, u vrijeme napada na konvoj bio vojni tužilac.

Jurčević, koji danas radi kao notar, tvrdi da nije bio vojni tužilac u to vrijeme, napominjući da je u junu 1993. godine vladao opći haos na prostoru srednje Bosne. Dodao je da je kao glavni tužilac Tužilaštva BiH tražio da se uradi sveobuhvatna strategija istraživanja ratnih zločina, ali, “nažalost, to ni do danas nije urađeno”.

Opljačkano više miliona

Prema izvještaju Centra službi bezbjednosti (CSB) Tuzla, u selu Rankovići (općina Novi Travnik) žene i djeca su 4. juna 1993. godine blokirali put kako bi konvoj morao stati. Žene su motkama počele razbijati stakla na vozilima, a prema izvještaju, došlo je do masovne pljačke, maltretiranja i ubistava.

Ubijeno je sedam vozača: Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hasan Gušić, Hazim Grahić i Adil Akeljić. Sudbina Salke Memića je nepoznata, a traga se za još tri osobe.

Prema dostupnim podacima, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) opljačkali su 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila sa opremom i lijekovima, robu široke potrošnje u vrijednosti od 17 miliona maraka i oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procijenjena, kao i novca u iznosu oko 1,3 miliona maraka.

Jedan od učesnika konvoja, Nurdin Durmanović rekao je da su se vraćali iz Njemačke, gdje su svirali i odakle su zarađeni novac nosili kao pomoć porodicama u Tuzli.

“Nakon zaustavljanja konvoja, počela je pljačka i maltretiranje, naročito nas muslimana. Izvukli su me iz automobila, oborili na zemlju i počeli tući. Polomljena su mi tri rebra, a automobile i novac su oteli”, kazao je Durmanović.

Jasminko Hozić, tadašnji učesnik konvoja, rekao je da je konvoj usporila sahrana, koja, prema njemu, nije slučajno bila na cesti.

“Ako odmah po zaustavljanju i granatiranju konvoja, učesnici sahrane krenu lupati automobile i otimati novac, onda to nije slučajno”, kazao je Hozić.

Nakon pljačkanja, konvoj je krenuo dalje, ali prilikom ulaska u Vitez ponovno ih je napao HVO.

Prema Hoziću, konvoj je razbijen u više dijelova. Dio je upućen u kasarnu Vitez, dio na Kamenolom, a dio na Pješčaru. Učesnici konvoja, kako je pojasnio Hozić, morali su istovarati robu s kamiona, uz stalno maltretiranje i prijetnje vojnika HVO-a.

“Napad je trajao nekoliko sati. Neki od učesnika poginuli su od artiljerijskog oružja kada smo gađani s okolnih brda, dok su neki, kako sam kasnije čuo, ubijeni iz vatrenog oružja”, pojasnio je Hozić.

Napad na “Tuzlanski konvoj spasa” snimile su kamere Hrvatske radiotelevizije (HRT) i BBC.

Predsjednik Fondacije “Istina, pravda, pomirenje” Sinan Alić je rekao da je sramota Tužilaštva BiH što niko nije procesuiran još veća pošto su sve snimile kamere.

“Mi u Fondaciji odgovorno tvrdimo da je Jurčević čovjek koji sve zna o ovom zločinu jer je po funkciji i komandnoj odgovornosti bio četvrti čovjek u hijerarhiji HVO-a u to vrijeme. Zločin se desio u zoni odgovornosti koju je tada, kao vojni tužilac HVO-a, pokrivao Marinko Jurčević”, kazao je Alić.

Lutanje predmeta

U izjavi za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Jurčević je rekao da institucije društva, među kojima sud i tužilaštvo, u junu 1993. godine, kada je u toku bio sukob vojnih postrojbi HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), uopće nisu funkcionisale.

“Ja u to vrijeme nisam bio vojni tužitelj”, dodao je Jurčević.

Alić je pojasnio da je predmet lutao od Tužilaštva u Zenici do Državnog tužilaštva, gdje se “kiselio” tri godine. “Zadnja informacija koju smo dobili jeste da je na kraju završio u Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona u Travniku”, kazao je on.

U Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona rekli su da ne posjeduju otvoren predmet u vezi s napadom na “Tuzlanski konvoj spasa”, u kojem je ubijeno sedam vozača.

“Shodno Državnoj strategiji za ratne zločine i utvrđenim kriterijima Suda BiH za prenos predmeta, složeni predmeti koji uključuju veći broj žrtava jesu u isključivoj nadležnosti Tužilaštva BiH, a što je slučaj u ovom predmetu”, kazala je Ernesa Beganović, stručna saradnica za informisanje u Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona.

Jurčević, koji je bio prvi glavni tužilac Tužilaštva BiH, rekao je da je zagovarao izradu cjelokupne strategije istraživanja ratnih zločina a koja bi obuhvatila utvrđivanje odgovornosti – svih civilnih struktura vlasti, vojnih i policijskih, od najnižih do najviših, kao i samozvanih pojedinaca i grupa koji su djelovali vaninstitucionalno ili bili povezani s nekom institucionalnom, vojnom ili policijskom formacijom.

“Prije mog odlaska iz Tužiteljstva BiH nastavilo se sa izradom strategije za istraživanje ratnih zločina, međutim, nažalost do danas, koliko mi je poznato, nije urađena sveobuhvatna strategija koju sam zagovarao. Zašto nije urađena, istražite pa objavite”, kazao je Jurčević.

Poslije Jurčevića bila su dva glavna tužioca Tužilaštva BiH, koji su suspendovani – Milorad Barašin i Goran Salihović. Trenutno na čelu Državnog tužilaštva je vršiteljica dužnosti Gordana Tadić.

Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, rekao je da postoji predmet i da je u radu.

Durmanović i Hozić, koji su preživjeli napad na “Tuzlanski konvoj spasa”, pojasnili su u razgovoru za BIRN BiH da ih niko u protekle 24 godine nije pozvao da uzme od njih izjavu po bilo kojem osnovu.

“Osim novinara, koji povremeno zovu pred godišnjice, niko nikada, niti iz policije niti iz Tužilaštva, ni mene a koliko sam čuo i od ostalih učesnika konvoja, nije nazvao da pita šta se dogodilo tog dana”, kazao je Durmanović.

 

(Bportal.ba)

Komentariši