OVO JE DESET GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA: “Sve što se ne zapiše, kao da se nije ni dogodilo!”

“U posljednjem ratu u Bosni okupili su se svi ratovi od njenog postanka (a u Bosni je bilo dosta ratova, barem po dva za svaku generaciju u posljednjem mileniju) i svi su imali svoje oltare i portale, svoje huškače, svoje telale, svoje barjaktare, svoje ratne formacije i bojna polja, svoje saveznike i svoje izdajnike, svoje…, jedino dobri Bošnjo nije imao ništa više od žive glave i nebeskog uzglavlja prionulog za bosanska brda. Osnovao je državu za svoju dušu i, konačno, u Bosni nekako preživljava ‘i bez države i bez duše’..” (Nepoznati autor)

PRVI GENOCID nad Bošnjacima – od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija Bošnjaka koja se događa za vrijeme velikog Bečkog rata koji je počeo 1683. godine, pohodom osmanske vojske na Beč, a završio mirovnim sporazumom 1699. godine.

Čim se saznalo za osmanski poraz pod Bečom, izbio je u jesen 1683. godine, u graničnim oblastima Dalmacije i Bosne, morlački ustanak. Centar je bio u Ravnim kotarima, a morlački uskoci i hajduci su do novembra 1683. godine uglavnom uspjeli protjerati Bošnjake iz sjeverne Dalmacije. Iduće godine Venecija ulazi u rat, tako da morlaci prelaze na njihovu stranu, Francuska napušta savez sa Osmanlijama i poslije poraza kod Beča Osmanska carevina se našla sama nasuprot jednom broju udruženih kršćanskih sila. Stupanjem Venecije u rat, marta 1684. godine, formirana je Sveta liga, kojoj su pored Austrije, Poljske i Mletačke republike, pristupile još Malta, Toskana i Vatikan, a ubrzo im se pridružila i Rusija.

Tokom 1684. godine izgubile su cijelu Dalmaciju i Liku. Uglavnom bošnjačke posade redom su predavale i napuštale gradove po Dalmaciji, Lici i Krbavi. Oktobra 1687. godine pali su u mletačke ruke Risan i Novi u Boki. Počinje ubijanje i protjerivanje Bošnjaka iz Dalmacije, Mađarske..

(O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevački arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici.)

DRUGI GENOCID nad Bošnjacima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana “istraga poturica”, kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području “Stare Crne Gore” koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara.

Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida bila je pravoslavna crkva. Ova tvrdnja je tačna zato što je Badnje veče najveći krišćanski praznik i što je istragu poturica opjevao i dokumentovao crkveni dostojanstvenik i pjesnik P.P.Njegoš u “Gorskom vijencu”.On je time pružio epsku podlogu i paradigmu za sve buduće genocide nad muslimanima Srbije, Sandzaka, Crne Gore i BiH.

TREĆI GENOCID nad Bošnjacima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao “generalno trebljenje Turaka – muslimana iz naroda” događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820.

Pored pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad Bošnjacima njoj se pridružuju historičari, političari, pjesnici..

Na čelu Srba stajao je Đorđe Petrović zvani Karađorđe. Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.), upotrebljavajući famozni glagol “očistiti” za označavanje genocida nad muslimanima, kaže: “Pošto Srbi uzmu i očiste Beograd od Turaka godine 1807., premjesti se Sovjet iz Smedereva u Beograd.” (V. S. Karadžić, Srpska istorija našeg vremena, Beograd, 1969., str. z83.) Službeni Karađorđev biograf Konstantin N. Nenadović piše: “Ogorčeni Srbi i poslije toga (poslije zauzimanja Beograda, op. M. O.) klali su Turke, gdje su god koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku.” (K. N. Nenadović, život i dela velikog Đorđa Petrovića Karađorđa, Beograd, 1971., str. 166.) Isti Nenadović dalje piše: “Kako (Karađorđe) dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Soveta, rešeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste. (..) No kako je po odlasku Sulejman-paše još mnogo Turaka u donjem Gradu sa ženama i decom zaostalo, taj isti dan i u Beogradu rasplamti se osvetna seča Srba nad Turcima, kojoj osveti i gorkoj razjarenosti Srba ni same vojvode niti su smele niti mogle od toga Srbe uzdržati, i ta seča dva je dana trajala, tražeći i ubijajući sakrivene Turke po kućama. I samo oni su pošteđeni bili koji su se obećali pokrstiti…”

ČETVRTI GENOCID nad Bošnjacima Hatišerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva. Ovim dokumentom Srbija je stekla status vazalne autonomne kneževine unutar osmanskog carstva. Tada su svi Bošnjaci protjerani iz Beograda, Valjeva, Užica, Sokola, Šabca. Sve protjerane Muslimane Porta naseljava u Bosnu, gdje je za njih podigla dva naselja Gornju i Donju Aziziju tj. Bosanski Šamac i Orašje.

Bosna nije dobila samostalnost jer nije mogla da sakupi golemu sumu dukata koje je Srbija proslijedila put Porte, psolije čega je prodata za dva miliona zlatnih dukata Austrijancima.

Srpski otpor osmanskoj dominaciji pojačao se krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, kada dolazi do podizanja tzv. srpskih ustanaka protiv Osmanlija. Ovi ustanci nisu donijeli samo nezavisnost i osamostaljenje srpskom narodu. Oni su također donijeli genocid nad Bošnjacima, kao sastavni dio srpske politike, bez obzira za kakvu se Srbiju borili – malu, srednju ili veliku. Iako su muslimani stotinama godina živjeli na području tzv. Beogradskog pašaluka, za vrijeme ovih srpskih ustanaka i poslije njih, pa sve do Berlinskog Kongresa 1878.godine, Srbi će ih sistematski, organizirano i planski etnički očistiti sa ovih područja, a potruditi će se i da zatru svaki materijalni trag njihovog boravka na tim područjima.

PETI GENOCID Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog Kongresa 1878. godine na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu nezavisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširuje: Niškim, Topičkim i Vranjskim okruzima a Crna Gora u Hercegovini. Mada su se Srbija i Crna Gora na Berlinskom Kongresu obavezale da će poštivati slobodu vjeroispovijesti Muslimana, to se na žalost nije dogodilo. Muslimani su pobijeni i protjerani u Beogradu, Šabcu, Valjevu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu, Vranju, a svi njihovi kulturni i vjerski objekti su porušeni.

Peti genocid nad Bošnjacima traje od 1874. do 1878. godine, opet na tlu Srbije i Crne Gore, te u Hercegovini i Krajini.

ŠESTI GENOCID nad Bošnjacima posljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Bošnjaci se u toku i poslije okupacije počinju iseljavati u Sandžak, Kosovo, Makedoniju, gdje je tada još uvijek bila turska vojska. Tako dolazi do radikalnog smanjenja muslimanske populacije u ukupnom stanovništvu BiH. Historičari navode da je od 1879. do 1910. procenat muslimanske populacije u BiH smanjen za 7 % što nije mali broj s obzirom da Bošnjaci gledajući brojčano nisu velki narod.

SEDMI GENOCID nad Bošnjacima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju;

Osvajanjem Sandžaka 1912. godine, crnogorska vlast uvodi svoju upravu, pa bjelopoljsku oblast dijeli na tri kapetanije:

– Šahovičku sa sjedištem u Šahovićima
– Bjelopoljsku sa sjedištem u Bijelom polju
– Brodarevsku sa sjedištem u Brodarevu

Šahovička kapetanija se sastojala iz 4 opštine. U svim opštinama, izuzev Nedakusa, koje je bilo na lijevoj obali rijeke Lim, stanovništvo je bilo bošnjačke nacionalnosti. Podsticani od velikosrpskih okupacionih vlasti, posrbljeni crnogorci su neprekidno tražili povoda da se obračunaju sa tamošnjim Bošnjacima, stanovnicima tih opstina.

O genocidu u Šahovićima i Pavinom Polju skoro da niko nije smio da pomene, a kamoli da napiše ili objavi, u vrijeme SFRJ, ovaj zločin se krio i zataškavao, o njemu ni danas mnogi ne znaju ništa. Izuzetak čini pokojni Milovan Đilas koji je u svojoj knjizi “Bespravna zemlja”, prvi opisao Šahovički pokolj (“Istragu poturica”). O tome da ovaj pokolj nije bio spontani čin krvne osvete, kako su ga srpska i crnogorska štampa opisivale, već temeljito pripreman zločin, govore mnoge činjenice.

U svojoj knjizi “Zemlja bez pravde”, Milovan je Đilas također je opisao ovaj pokolj u kome je kao vođa raspojasanih krvoloka bio i njegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kao se sve to dešavalo, kao i neke detalje tokom samog genocida.

Đilas piše:

“Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine, bila je prema ovome dječija igra…”

Autor ove autobiografske knjige je Milovan Đilas (1911-1995), djed gradonačelnika grada Beograda Dragana Đilasa, čiji je otac Nikola bio jedan od aktera pokolja.

OSMI GENOCID nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.

godine također je ubijeno 450 najuglednijih građana Plava i Gusinja i ovaj osmi genocid nad Bošnjacima dogodio se upravo u Plavsko-gusinjskom kraju.
DEVETI GENOCID nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 106.000 muslimanskih života, uglavnom civila. Ovaj broj naravno, nije konačan jer mnogi slučajevi nisu rasvijetljeni do današnjih dana. Prije svega ovdje spadaju žrtve četničkih ruku.

Srpsko-četnički genocid nad Bošnjacima ima duboke korijene. Na jednoj strani to je ukorijenjena vjerska mržnja i netrpeljivost, a na drugoj želja srpskih ideologa i političara da pod svaku cijenu stvore etnički čistu državnu teritoriju. Stoga su četnici od samog početka rata 1941. pristupili sistematskoj fizičkoj likvidaciji Bošnjaka, odnosno genocidu. To je, kao trajno programsko načelo, izričito formulirano u spisima jednog od glavnih četničkih ideologa, Stevana Moljevića. U članku ‘Homogena Srbija’ i nekim pismima drugim četničkim ideolozima on piše da zemlju treba “očistiti od svih nesrpskih elemenata”. To bi se radilo kažnjavanjem smrću na licu mjesta ili prisilnim raseljavanjem.

Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihajlovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne (Foča, Čajniče, Goražde, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni.

Osim četnika u istrebljenju Bošnjaka učestvovale su i ustaške jedinice i institucije. Ustaške vlasti su općenito smatrale da “Bošnjački pokret” predstavlja najveću unutrašnju opasnost za NDH.

Korijeni međusobnog hrvatsko-srpskog genocida i njihovog obostranog istrebljivanja Bošnjaka leže u tradiciji balkanskih vlastodržačkih krugova da tim putem stvaraju etnički čiste teritorije. U tom cilju su četnici Draže Mihajlovića izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim sta¬novništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bošnjaci na području Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Nevesinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj neviđeni genocid nad Bošnjacima odnio je na desetine hiljada života. Od svog teškog poraza na Prenju početkom 1943, koji su im nanijeli Titovi partizani, četnici su se međusobno zavadili, pa su Bošnjake manje napadali.

DESETI GENOCID, najbrutalniji, najzvjerskiji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine do završetka agresije 1995. g na BiH od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske. U ovom genocidu učestvovale su zajedno Srbija, Crna Gora i Hrvatska što se u prethodnih devet genocida nije događalo da su istovremeno i zajednički činili zločin.

U ovaj zločin bilo je uključen sav srpski i crnogorski vojni i civilni potencijal vođen od najviših državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura. Također veliki doprinos ovom zločinu dale su srpska i crnogorska inteligencija. Namjera je svakako bila ostvarivanje Velike Srbijena granici Karlobag-Virovitica davno zapisanih planova Garašanina, Moljevića i poslednjeg Memoranduma SANU-a ( srpska akademija nauka i umjetnosti ).

U ovoj zločinackoj agresiji i Hrvatska je htjela ušićariti i stvoriti Veliku Hrvatsku gdje su zločini hrvatskih bojovnika nad civilima Stupnog Dola, Ahmića i drugih mjesta već poznati. Stradanja Bošnjakinja/Bošnjaka civila – ogromna su.

Također treba naglasiti da je u ovoj agresiji na BiH izvršen etnocid, urbicid, kulturocid, silovanje, pokrštvanje i drugi zločini. U ovom genocidu su se Bošnjaci vojno i organizovano suprostavili što u prijašnjih devet genocida nije bio slučaj. Bošnjački narod ali i drugi narodi kojima je zajednički život bio moto i cilj, iako u početku nenaoruzani, smogli su snage i suprostavili se nadmoćnijem agresoru (tada četvrtoj vojnoj sili u Evtopi), gdje su i te kako osjetili odlučnu snagu odbrane zemlje i svojih, prije svega ljudskih vrijednosti.

Zabilježeno:

“Ovaj zločin je, prije svega, počinjen protiv više od 8000 ljudskih bića – od kojih danas ukopavamo više od 500 – muškaraca i dječaka koji su masovno ubijani u činu genocida. Jedini grijeh žrtava bio je što su postojali…” – Rabin Arthur Schneier, Potočari.
Rabin Arthur Schneier prilikom obraćanja u Memorijalnom centru za žrtve Genocida u Potočarima 11. jula, 2012.
“Sjedinjene Države odbacuju nastojanja da se iskrivljuju razmjeri ovog zločina, da se opravdavaju motivi za ovaj zločin, da se okrivljuju žrtve i negira nepobitna činjenica da je to bio genocid.” —bivši predsjednik SAD-a Barack Obama.
MUDRE IZJAVE ZA PAMĆENJE: SPC ŠTITI RATNE ZLOČINCE “Ovo nije napad na Pravoslavnu crkvu. Ovo je napad na ratne zločince i mrežu koja podržava njihovo skrivanje. Dužnosnici Pravoslavne crkve nedavno su poručili da je obaveza svakog pravoslavnog sveštenika da štiti Radovana Karadžića. Mora vam biti jasno da je ta poruka u potpunoj suprotnosti sa međunarodnim pravom. Nijedan političar Republike Srpske nije se usprotivio stavu Pravoslavne crkve.” (Paddy Ashdown, visoki predstavnik u BiH, RFE – 01.04.2004.)

“Srpska pravoslavna crkva sebe vidi kao moralni kompas srpskog naroda. Njena nerazumna i odvratna djela ukazuju na to da je Crkva moralno neusidrena.” – Daniel Toljaga.

Neke od posljedica 10., genocida, gledano u brojkama, nad Bošnjacima su:

– broj poginulih Bošnjaka iznosi više od 200.000 a od toga preko 22.000 djece;
– broj ranjenih: 240.000, od toga 52.000 djece;
– broj hendikepiranih 100.600, od toga preko 4.000 djece;
– broj raseljenih: 1.225.000, u preko stotinu zemalja širom svijeta;
– broj raseljenih unutar BiH iznosi 850.000;
– broj silovanih žena, 40.000;
– broj silovanih muškaraca, nepoznat
– broj nestalih lica: 53.600, od toga 28.420 iz Srebrenice i Žepe;
– broj sela koja su potpuno uništena: 475;
– broj gradova koji su okupirani: 61;
– broj koncentracionih logora (u BiH. Srbiji, CG i Hrvatskoj): 397
– broj oštećenih i do temelja porušenih objekata islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi prelazi cifru od 1.200 od čega samo džamija: 618.
– procenat ukupnog uništenog stambenog fonda je oko 36%
– Samo u Srebrenici je za sedam dana, jula 1995.g., ubijeno i odvedeno 10.748 ljudi (uglavnom muškaraca), a ostatak Bošnjačkog stanovništva je protjeran.
– uništen je skoro sav stočni fond;
– opljačkani su brojni industrijski pogoni;
– uništene i opljačkane privatne kuće i zgrade, broj nepoznat;
– gruba procjena: agresijom na R BiH (1992-1995) pričinjena štetu iznosi oko 300 milijardi dolara;

Po(r)uka za pamćenje, a ne zaborav!?

Agresija na BiH od marta i aprila 1992 do novembra 1995 godine značila je napad na međunarodno priznatu zemlju, koja je po Povelji UN-a imala pravo na samoodbranu. Ali, međunarodne sile su ipak odlučile da se u BiH primijeni embargo na oružje, te su time bile vezane, ionako prazne ruke Bošnjačkom narodu, narodu koji se našao u vrlo teškom i kritičnom položaju.

Oni traju blizu četiri vjeka (1683 – 1995), a porijeklom su i sa Istoka i sa Zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi.

Izvori: Internet, Patriotska liga, “Deset genocida nad Muslimanima Balkana” – Mustafa Spahić, islambosna.com, rijaset.ba, “Historija genocida nad Bošnjacima”, Korijeni, uzroci i ciljevi, fragment iz knjige Pr. Dr.Smaila Čekića, “Prilozi izučavanja genocida nad Bošnjacima”, Muharem Omerdić, 1992 – 1995”, Sarajevo, „El-Kalem”, 1999 g.

100 godina genocida

Izvor: hamdocamo.wordpress.com

Komentariši