Mirzeta Forić Mama, heroina 17. viteške brigade Armije RBiH

Zvati nekog mama a da ti nije biološka majka može se samo onu ženu koja na poseban način zasluži da je tako zoveš. Mirzeta Tulek Forić je bila i ostala Mama za stotine krajiških boraca u Sedamnaestoj Viteškoj brigadi u Travniku.

Mama Mirzeta je do rata živjela u Zagrebu, radila, imala porodicu, ali je 92-ge gledajući šta se radi od njenog Kozarca gdje su bili njeni rođaci, prijatelji, susjedi… odlučila da nešto poduzme. Njena maloljetna sestra u Kozarcu joj je bila najveća briga, a već su do Zagreba dolazile vijesti o logorima, ubijanjima, silovanjima. Prijavila se u Prvi krajiški bataljon koji se u maju 92-ge okupljao u Zagrebu. Ostavila je svoju porodicu i krenula sa zemljacima u nepoznato – u rat. Nije bila jedina žena u Sedamnaestoj, te heroine su ravnopravno rame uz rame sa muškarcima išle u borbu i bile izložene istim naporima, pješačenjima, vremenskim nepogodama, gladi, mecima, gelerima…

Mama je prošla ratištima na Karauli, Jajcu, Visokom i po svim kotama srednje Bosne. U junu 1993. godine je teško ranjena. Geler granate joj je razorio plućno krilo, ali je preživjela. Status ratnog vojnog invalida ju je spriječio da dalje ide sa borcima na ratišta, ali se Mama nije predavala. U travničkoj kasarni je imala svoju prostoriju koja je uskoro postala centralno mjesto za okupljanje ranjenicima na stacionarnom liječenju i borcima kada se vrate sa terena. Mama je bila i ostala najbolja kuharica koju je autor ovih redova upoznao. Nije joj bilo teško danima pripremati poslastice za svoje ranjene i umorne saborce. I u vrijeme najveće nestašice Mama je pronalazila namirnice i spravljala ukusna jela. Oskudna kuhinja i ishrana u ratnim uslovima ne bi mogla oporavljati ranjenike koji su izgubili mnogo krvi pa je Mamina kuhinja pomogla da se mnogi od njih veoma brzovrate na prvu liniju.

I ne samo kuhinja već i razgovor sa Mamom koja je uvijek bila puna duha, humora i bila spremna satima slušati nečiju nevolju.Toj ženi nikada ništa nije bilo teško, spravljala je hranu za mevlude koji su se veoma često pravili u vojničkom mesdžidu za šehide na dan njihove pogibije. Mama je iz magacina dobijala namirnice od kojih bi svojim magičnim rukama spravljala raznorazne slastice koje su dijeljenje na mevludima. Sevapi koje je tada zarađivala ne mogu se izmjeriti ovozemaljskim aršinima, a nije morala to raditi, bila je ratni vojni invalid, teški ranjenik na oporavku.

Ostala je u vojsci i nakon rata dok joj to nije postalo preveliko opterećenje pa se demobilisala. U Sanskom Mostu je napravila kuću ali ju je prodala i 2005. godine se vratila da živi u svojim Kamičanima kod Kozarca.

U februaru 2010. godine dijagnosticiran joj je karcinom plućnog krila i to onog u koji je bila ranjena. Operativnim zahvatom tumor je odstranjen i Mama je  prolazila kroz mukotrpni proces kemoterapije i zračenja. Nažalost nije uspjela pobijediti tešku životnu bitku i umire u novembru mjesecu 2010. godine.

Mama je bila ogledalo 17. viteške brigade i heroine kao što je Mama su simbol bosanskoga otpora i simbol naše Armije!

HEROJI ŽIVE VJEČNO!

Komentariši