Igmanska ljepotica: Ratna džamija na Igmanu prkosi događajima jednog vremena

“Za nepuna tri mjeseca, izgrađena je prva ratna džamija u Bosni i Hercegovini”

This slideshow requires JavaScript.

Uz Igman, planinu na jugozapadnom obodu Sarajeva, vezuju se dva prirodna fenomena. Na lokalitetu tako prikladnog naziva „Mrazište“ zabilježena je apsolutno najniža temperatura u široj regiji -43,5 C. Druga se posebnost odnosi na Veliko Polje, zaravan s najvećom koncentracijom ozona u Evropi, izrazito čistog i ljekovitog zraka u kome svaka molekula sadrži tri atoma kisika.

Planina Igman je nenadano postala planetarno poznata u najgorem vremenu, za vrijeme agresije na BiH koja je trajala puna 44 mjeseca, od aprila 1992. do decembra 1995. godine. Nekadašnja Jugoslovenska Narodna Armija je još u miru pod izgovorom da vrši uobičajene manevre, sa svih strana višestrukim artiljerijskim obručima opkolila Sarajevo. Glavni grad države bio je hermetički stegnut punih 1479 dana, što je najduža opsada nekog grada koju poznaje svjetska povijest. Sve to vrijeme, stanovnici Sarajeva su bili neprekidno granatirani, terorizirani artiljerijskom paljbom s okolnih brda, informativno odsječeni od svijeta s potpuno prekinutim cestovnim, željeznim, zračnim i telekomunikacijskim vezama i uglavnom izloženi svim nestašicama bez redovnog snabdijevanja vodom, strujom i plinom.

Sticajem okolnosti, jedini neokupirani pravac koji je povezivao glavni grad države sa vanjskim svijetom, ostao je Igman kojeg su zaposjeli bosanskohercegovački patrioti preduhitrivši u posljednji čas opaki naum srpskih snaga. Ta okolnost će se pokazati presudnom za opstanak BiH, budući da je ova planina u ratu imala dvostruko spasonosnu ulogu. Bila je bedem prema agresoru, a ujedno i kapija kroz koju su u grad prispjevali hrana, lijekovi i ostale potrepštine za život više od 300.000 ljudi u opsadi, pretežno žena i djece. Preko Igmana je u ratu vodio jedini put kojim su se uz neophodnu dozu lične sreće desetine hiljada prognanika mahom iz Istočne Bosne domogle neke od luka spasa na evropskom zapadu, pa i dalje. Ovaj put preko Igmana početkom devedesetih godina prošlog vijeka bio je najopasnija komunikacija u Evropi, o čemu u svojoj knjizi „Završiti rat“ svjedoči i Richard Holbrooke, veteran američke diplomacije i jedan od tvoraca Dejtonskog sporazuma. Srpska vojska je paljbom iz protivavionskih topova, mitraljeza i snajpera, na dnevnoj bazi, kao na kakvom safariju, gađala sve što se micalo. Njene mete nisu bili samo civilni kamioni i autobusi, već nerijetko i vozila Ujedinjenih Nacija, kao i konvoji inostranih diplomatskih misija. Stoga su po padinama ove Olimpijske planine još dugo poslije rata bili vidljivi tragovi fatalnih zločina agresorske vojske. U nastojanju da napokon slomi otpor neusporedivo oskudnije naoružanih branitelja, neprijatelj je u ljeto 1993. godine poduzeo snažnu i dugotrajnu ofanzivu na Igman, no ipak nije uspio u svojoj rušilačkoj nakani. Igman su branili i odbranili pripadnici svih bosansohercegovačkih naroda i narodnosti iz Sarajeva, Hadžića, Ilidže, Zenice, Jajca, Foče, Trnova… Iz cijele BiH. Ovakvoj vojsci koja je stasavala iz vrline svoga naroda, kalila se i uspinjala kroz sve uspješniji odbrambeni napor, sloboda je bila presudan motiv.
Odbrana Igmana bila je paradigma odbrane BiH u kojoj je izboren opstanak glavnog grada države i sačuvan njen hiljadugodišnji kontinuitet.
U trenutku kada je rušilačka orgija neznabožaca izgledala nezaustavljiva, na Igmanu je počela gradnja jedine islamske bogomolje koja je podignuta u zlom vremenu agresije na BiH.

Ratnu džamiju na Igmanu gradili su borci na vlastitu inicijativu u pauzama između redovnih odbrambenih zadataka. Džamija je izgrađena prema nacrtu Osmana Smiječanina i kao takva svojevrstan je spomenik kulture.

Ovim borcima džamija je bila težište smisla i istine života.

Izgradnja džamije počela je u srijedu prijepodne, 17.11.1993. godine, po vedrom ali prohladnom vremenu. Temperature zraka su, kako se kalendar primicao kraju godine osjetno padale ispod nule, no gradnja je svakodnevno nastavljana.

Džamija u životu muslimana nije samo prostor u kojem oni obavljaju molitvu, već je ona i spiritualno uporište opstanka cijelog naroda, svjedok njegovog historijskog trajanja, ali i obrazac suživota i dobrosusjedskih odnosa. Džamije su po prirodi stvari mjesta mira i spokoja u ovozemaljskom životu. Džamija je siguran znak povratka vjeri, obnovi čistog i uravnoteženog načina življenja. Vezujući svoje srce za džamiju musliman postiže trostruku zaštitu. Prva je zaštita sebe od sebe, druga je zaštita drugog od sebe, a treća zaštita sebe od drugoga.

Prva džamija izgrađena još za agresije na RbiH, osim za obavljanje vjerskih obreda služila je i za smještaj ranjenih boraca, i utoliko je njen značaj još naglašeniji.

Igmanska ratna džamija je sama po sebi dokaz ustrajnosti bošnjačkog naroda u njegovoj vjeri i kulturi.

Braneći Igman, 416 mladića poginulo je u borbama, a da mnogi od njih nisu čestito ni zakoračili u život. Imena tih časnih ljudi zapisana su na nišanima, na hladnom ravnodušnom mramoru, no oni i dalje žive u narodu, i živjet će zauvijek kao osobeni simboli onoga što je najbolje u karakteru ovdašnjeg čovjeka.

Ova zemlja je izgrađena i podvizima hiljada svojih usnulih sinova. Oni su se plemenitošću uzdigli do primjera budućim naraštajima. Oni nisu mrtvi, mada se to nama može činiti. Oni su svjedoci istine i pravde, sila bez kojih bi nam zemlja pod nogama propala, a nebo nam se sručilo na glavu. Neka ih zato obasjava milost neizmjerna.

Gradnja ratne džamije na Igmanu završena je 5.2.1994. godine. Iz današnje vizure ona se jasno prepoznaje kao jedna od simbolički najsnažnijih epizoda posljednjeg rata na ovome tlu. Upravo zbog toga, kultura pamćenja bošnjačkog naroda i danas zahtijeva nastavak procesa obnove i nadgradnje znamenja iz perioda najbolnijih iskušenja u našoj povijesti.

Komentariši