GALIJAŠEVIĆ I KOZOMARA – KLJUSAD IZ DODIKOVE ERGELE

Zašto bi bilo skandalozno Izebegovićevo „za ne daj Bože“ u situaciji u kojoj Dodik i njegov ministar policije Lukač intenzivno i prekomjerno naouržavaju svoje policijske trupe i pripremaju formiranje rezervnog sastava policije, koji je i prema najpovršnijim, a kamoli prema ozbiljnim analizama, posve nepotreban sa aspekta jačanja javne sigurnosti i koji lako može postati paravojna pretorijanska garda u rukama vodećih srpskih političara u BiH

Piše: Elis Bektaš

Da su mentalna disfunkcija i intelektualna ograničenost nužni preduslovi za ulazak u Dodikovu ekspertsku ergelu zorno potvrđuje jučerašnji članak Nikole Joksimovića, objavljen na portalu Sputnjik.rs pod naslovom Dronovi, haubice, puške… Šta stoji iza ratnog pokliča iz Sarajeva — „za ne daj bože“. Drugačije i ne može biti, jer je svaki pokušaj opravdavanja Dodikove destruktivne i hinjski prijeteće politike okovan imperativom poricanja stvarnosti i paničnog bježanja od činjenica, a svaka kritika Izetbegovićeve politike koja dolazi iz Dodikove ergele nužno počiva na presumpciji da su Bošnjaci manje narod i manje politički subjekt od svojih susjeda, te stoga ne mogu uživati ista prava kao i oni.

Možda i nije u skladu s boljim običajima koristiti oštre i uvredljive izraze u javnom prostoru, ali jezik odista ne poznaje druge riječi osim glupak i budaletina koje dovoljno precizno mogu opisati onoga ko u Izetbegovićevoj najavi jačanja namjenske industrije vidi huškanje na rat. Izetbegović, naime, nije čak ni nagovijestio nekakvo naoružavanje naroda, već je samo pružio podršku federalnom premijeru Novaliću i njegovom planu za revitalizaciju namjenske industrije u BiH, čiji se potencijali uz malo truda mogu pretočiti u poslovne uspjehe na međunarodnom tržištu. Izraz „za ne daj Bože“, kojim je Izetbegović zaključio svoje govorenje o namjenskoj industriji samo maloumnicima iz Dodikove ergele, kakvi su Dževad Galijašević i Anđelko Kozomara, može zazvučati kao poziv za rat.

Upravo takvim kreaturama autor članka na Sputnjiku otvara prostor, umjesto da se zapita zašto bi bilo čudno i prijeteće to Izetbegovićevo „za ne daj Bože“ u situaciji u kojoj se na čelu srbijanskog ministarstva odbrane nalazi jedno agresivno i osiono spadalo, Aleksandar Vulin, u kojoj Srbija proizvodi širok dijapazon borbenih sredstava uključujući i borbene letjelice poput aviona Lasta i modernizuje svoja oklopna i artiljerijska sredstva, u kojoj su sve redovnija postrojavanja paravojnih udruženja koja njeguju četničke tradicije i u kojoj Milorad Dodik sve češće policiji RS pridodaje atribute oružane sile i sve češće koristi nevješto prikrivenu militantnu retoriku. Zašto bi bilo skandalozno Izebegovićevo „za ne daj Bože“ u situaciji u kojoj Dodik i njegov ministar policije Lukač intenzivno i prekomjerno naouržavaju svoje policijske trupe i pripremaju formiranje rezervnog sastava policije, koji je i prema najpovršnijim, a kamoli prema ozbiljnim analizama, posve nepotreban sa aspekta jačanja javne sigurnosti i koji lako može postati paravojna pretorijanska garda u rukama vodećih srpskih političara u BiH.

Pored Dodika, i njegov intimus i politički ašiklija Dragan Čović sve češće poseže za militantnim prijetnjama i podmuklo nagovještava da bi rješenje političke situacije u BiH mogao potražiti i sredstvima koja nisu politička. On je, istina, znatno lukaviji od svog Laktaškog ahbaba, pa su i njegove prijetnje vještije umotane, ali obojica računaju sa opcijom da, u trenutku kada im politička smrt uđe u avliju, posegnu za izazivanjem oružanih incidenata koje bi potom predstavili kao sukob niskog intenziteta ili čak rat, a na osnovu toga bi zahtijevali i saglasnost međunarodne zajednice za prekompoziciju Bosne i Hercegovine.

U svojoj zaluđenosti, koja već ima simptome narušenog mentalnog zdravlja, o čemu je, uostalom, sam Dodik svojevremeno podnosio dokaze nadležnom sudu, on vjeruje da će mu sa logikom na smrt posvađane budale poput Galijaševića i Kozomare pomoći da domaću i međunarodnu javnost uvjeri da je Izetbegović umjesto njega taj koji ugrožava mir u Bosni i Hercegovini. Zato na svojim jaslama i drži suludog Galijaševića, poznatog kao eksperta čije su procjene i predviđanja uvijek promašeni i koji nije u stanju izgovoriti dvije uzastopne rečenice koje neđe biti međusobno zavađene. Tako Galijašević prvo tvrdi da Izetbegovićeve prijetnje ratom treba najozbiljnije shvatiti, da bi već u narednoj rečenici ustvrdio kako Bošnjaci neće odazvati nekakvom pozivu u rat. Takvu budalu plaćati i vjerovati joj mogu samo druge budale.

Ako iko prijeti ratom u Bosni i Hercegovini, onda je to upravo Milorad Dodik, koji sve češće o manjem bosanskohercegovačkom entitetu govori kao o državi i o ekskluzivno srpskom etničkom prostoru, postavljajući to kao ultimativni cilj svoje politike. Svako ko vjeruje da je takav maligni cilj moguće ostvariti bez oružanog konflikta, ili je otužno glup ili beznadežno naivan. I zato je Izetbegovićevo „za ne daj Bože“ samo defanzivni i legalistički minimum, nužan kao opomena da Dodik u svojoj grandomaniji neće prezati ni od čega, pa ni od proljevanja tuđe krvi, kako bi sebe sačuvao od sudbine koja sljeduje svakom gramzivom satrapu, koji svoju pohlepu krije ispod nacionalističke mitomanije.

(Bportal.ba)

Komentariši